O Šajkaškim sonetima

Maja BELEGIŠANIN

 „Šajkaški soneti“ Nenada Grujičića jesu lirsko traganje za izgubljenim vremenom. Pesnik je uspeo da prizove i dočara dane ranog detinjstva u Šajkašu, ali je, takođe, svemoćnim pesničkim vidom, oživeo i dane u kojima nije učestvovao (odlazak roditelja iz Bosne u Šajkaš i početak života u novoj sredini, sa svim nedaćama i radostima), kao i jedno udaljenije, istorijsko vreme (život Srba-graničara kroz vekove, odblesci ratova, obredi koji sežu u davninu).
„Šajkaški soneti“ imaju narativan tok, doživljavamo ih kao lirsku priču (to kaže i sam pesnik u „Sećanjima pre vremena“, kraćoj proznoj celini koja se može shvatiti i kao autopoetički tekst i kao poseban prozni zapis). Između uvodne i završne pesme nalazi se sedam ciklusa. Sonete u ciklusima objedinjuje srodna tematika: sadržaj ciklusa „Dolazak“ jeste pristizanje porodice u Šajkaš; „Milošte“ govore o lepotama detinjih dana, o malim zgodama i nezgodama detinjstva; „Prikaze“ – o neobičnim ljudima u Šajkašu. „Purnjaci“ prenose atmosferu zimskih i letnjih dana u ravnici; „Svečarske“ pevaju o verskim praznicima i obredima, a „Šajkaški Krajišnici“ – pojedinim zbivanjima i ličnostima (Petru Kostiću, ocu Laze Kostića; o Dimitriju Avramoviću, slikaru). Ciklus „Odlazak“, o napuštanju zavičaja, zatvara krug pevanja o ranom detinjstvu. (O uvodnoj i završnoj pesmi govorićemo kasnije.)
Naravno, iako pesme žive u lirskom organizmu zbirke, svaka ima i svoje posebno disanje. Jasnoća predstavljanja sveta („svetlost i zvuci“, kako bi rekao pesnik) krasi svaki sonet. U zbirci ima i humora i sete, i ljubavi i naturalističkih detalja u slikanju života, i biografskih podataka i kulturno-istorijskih objašnjenja. A sve zajedno – jedno lirsko treperenje bića i pevanje života („Raspev'o se život na sunčevoj niti, / Na ovome svetu vredelo je biti“ – Rapsodija). „U sonetima je sve!“ kaže autor u proznom delu ove knjige. I zaista, pogledajmo brojna opkoračenja u sonetu Prilika, koja daju posebnu draž ovoj ljubavnoj pesmi. Ili, na primer, leoninsku rimu, u parnim stihovima pesme Korinđaši, u govoru dece, koja čini da u sonetu zazvoni lepota praznika i dečja radost.
Tako uviđamo, na kraju krajeva, da je za umetnički doživljaj nebitno pitanje jesu li u pesmama istinite činjenice, a nebitno je budući da poetsko tkanje jezika, lepota pesničkih slika i sonetna forma „uzimaju pod svoje“ temu i pronose je do tajnovitih prostora transtendencije.
„Šajkaški soneti“ jesu knjiga o vremenu. Ali, oni su i prevladavanje vremena. U brojnim pesmama prošlost je tako dočarana kao da je sadašnjost. (Inače, kada govori o sebi, pesnik kaže „dečak“, „Nego“ ili „Neđo“, a ponegde kaže „ja“ – i to u onim pesmama gde je dečak stariji.) U nekim pesmama vremenskog plana kao i da nema (Mašćenje jaja), a u pojedinim, opet, dozivaju se prošlost i sadašnjost (Crkvene knjige). Time se i postiže plan univerzalnog i svevremenog.
U tom pogledu, značajne su uvodna i završna pesma. One su, možemo reći, metafizičko-lirski okviri. U uvodnom sonetu, Promena – prve čulne senzacije sveta, svest koja počinje da doživljava svet; u završnom sonetu, Tačka – sadašnje biće oseća setu jer porodične kuće u Šajkašu više nema („Na ovome svetu sve ide do loma!“) Sonet Tačka jeste stavljanje tačke na jednu priču. Ali, na planu smisla, to nikako nije tačka konačnosti, već se iz nje stvara novi krug: „Ako je sve – bilo, možda će i – biti, / Opet će mi pesmu pesma naseliti.“ Motiv pesme (inače prisutan u zbirci – Prilika, Vinopija, Rapsodija, Seme) javlja se u oba soneta. U sonetu Promena, pesma treba da oživi prošle dane: „Neka pesma dadne razlog tome liku, /Jer dečak je pandam mom lirskom dvojniku.“ A u tercetima završnog soneta, pesma je pobeda nad prolaznošću, uteha. Podsećaju pomalo „Šajkaški soneti“, po motivu duhovnog zavičaja, na liriku Miloša Crnjanskog, kao što i pojedine slike u zbirci prizivaju atmosferu „Seoba“.
Tako su se Šajkaš, klica lirskog bića i duhovni zavičaj koji potire vreme, i sonet, savršena, večna pesma – našli udruženi. Možemo zaključiti kako su „Šajkaški soneti“ i prelepa pesnička knjiga i jedno lirsko – pronađeno vreme.

(2008)

Mirko VUKOVIĆ

     Već na samom početku Appendixa koji zatvara knjigu ''Šajkaški soneti'' (namjerno velim knjigu, a ne zbirku pjesama!) Grujičić piše: "U jednoj večernjoj šetnji dunavskim kejom, ozarila me ideja da napišem sonete vezane za najranije detinjstvo. Tako će goli fakti biti nadvladani, naći će se u auri pesničke umetnosti. U poeziji je najvažniji doživljaj, bez njega nema ničega, ni jezika, čak. Odatle ide sve." Isto to "samo malo drugačije",  jezikom soneta izrečeno, nahodimo i u pjesmi "Seme":

Gle, tračak u dobu, uspomene stoje,
Nad Dunavom ptice ka mostu se roje.
Čovek (ao, majko!) silazi u vreme,
U glavi mu naslov – lirikino seme! 

     Dakako, naslov o kome je riječ jesu "Šajkaški soneti". Dakle, pjesnik je imao naslov kao polazišnu tačku, naslov koji će biti inicijalni impuls za ispisivanje ove knjige. Ujedno, taj naslov u samo dvije riječi kondenzuje sve ono što će biti bitno za buduću knjigu. Naslov sadržava i njen sadržaj i njenu formu! ŠAJKAŠ – kao tematsko-motivski okvir i SONET – kao formalno-melodijski obrazac. Nadalje, te dvije riječi određuju i sve ostale ključne elemente ove poezije, i to kako na tekstualnom, tako i na metatekstualnom nivou. Pokušaću to da obrazložim u daljem tekstu. Ipak, ono što je nužno prije svega reći jeste da je zajednički imenitelj svih tih činilaca – pojednostavljivanje, kao artistička intencija i autopoetički princip.
Grujičićeve sonete u ovoj knjizi podcrtavaju i na neki način podupiru prozni zapisi nazvani "Sećanja pre vremena". U prvom takvom zapisu čitamo:"Evo, počeo sam da se prisećam najranijih godina svoga života. Mislio sam da tome još nije vreme, ili tako nekako. Ali događa se ponešto i pre vremena. Ova sećanja bi mogla biti važna za inicijalni busen moga bića, za fantazmagoričnu osnovu talenta. Obuhvatiće tek deo mog životnog puta – Šajkaš! To je mesto u kojem sam živeo do svoje šeste godine." Ta rana sjećanja i impresije jesu, po mišljenju psihologa, presudne u formiranju jedne ličnosti, ali isto tako svakako jesu i u najvećoj mjeri fluidna i magnovena, takoreći – neuhvatljiva. U tom su ranom periodu odrastanja sitnice, zapravo, presudne. Upravo zato Grujičić u uvodnoj pjesmi u svojevrsnom lirskom preludiju,  kaže:

Najdublja sećanja, slike po rođenju,
Prvi damar sveta, naperena čula,
Ono što se zove pozitivna nula,
Početak i zamah, čudo u buđenju.

Oslanjajući se donekle na Marksa, Levi-Stros će ustvrditi da se do realiteta može stići "jedino uprošćavanjem stvari." Kako bi dosegao svoju "pozitivnu nulu", Grujičić pojednostavljuje stvari i svodi ih na niz jednostavnih upečatljivih evokativnih slika, niz životnih kviskvilija koje ocrtavaju, u obrisima, ono ozračje u kojem se začinjala i formirala njegova pjesnička personalnost (najranije sjećanje vezano za pokušaj da prohoda, gradnju porodičnog doma u Šajkašu i traumatični pad prilikom koga mu se ekser zabija u čelo, rođenje sestre, prvi poljubac, bjekstvo od kuće i razgovor sa biljkama, pa sve do prodaje kuće u Šajkašu i preseljenja u Gomjenicu kod Prijedora). On prihvata i zapravo demonstrira stav o fragilnosti čovjekovog bića i stav da se cjelina, zapravo, gradi iz krhotina nekih ranije postojećih cjelina, stav o mogućnosti iscjeljujuće, ili barem – zacjeljujuće, unutrašnje resurekcije.

O, noći i dani u šajkaškoj zbilji,
Od naboja kućo u mirisu blata,
Mesečino gorka, snove uozbilji

Da me ne ponesu k tebi crna jata.
Smrtna željo moja, vrati me do praga
Gde se na uviru rascvetava snaga! –

kako će u dvjema tercinama soneta "Izbeglice" kazati Nenad Grujičić.
To pojednostavljivanje, zatim, prelazi u jednu krajnje interesantnu situaciju. Pjesnik počinje da gleda na sebe iz pozicije "sveznajućeg pripovjedača" i, šta više, da o sebi u određenim trenucima govori u trećem licu.
Preko soneta, kao svoje omiljene pjesničke forme (dakle, njegovoj umjetničkoj prirodi i najbliskije), Grujičić traga za onom izvornom, suštinskom melodijom koja je, u pravilu, rudimentarna, odnosno – uprošćena ili pojednostavljena. Pojednostavljivanje je, razumije se, ponovo način dosezanja te atavističke muzike. (Opet ono što najpotpunije ilustruju stihovi "Ono što se zove pozitivna nula,/ Početak i zamah, čudo u buđenju.") U već pomenutom Appendixu, Grujičić, obrazlažući zašto se baš opredijelio za sonetnu formu, pomalo suzdržano kaže da "nije zanemarivo ni koja pesnička forma uzima jezik pod svoje" (a čini se da je u ovom slučaju to i više nego bitno), a onda dodaje: "Maternja melodija već postoji u rečima i nedeljiva je od njihovih značenja, tako i sonet dodaje svoju specifičnu auru zvuka leksici koja se zatekla u njemu." A pri samome pomenu sintagme "maternja melodija" samo se po sebi nameće konsultovanje sa Nastasijevićem i njegovim toliko poznatim, i toliko značajnim, esejom "Za maternju melodiju". Nastasijević, zapravo, veli sljedeće: "Melodijske je prirode svaki živi izraz duha. Govor se zatalasava u neprekidnoj liniji. Što nazivamo naglascima, samo su maksimumi melodijskih krivina. (...) To pogodi, ta ustalasanost što pođe iz celog duha, to iskonsko. Reči samo oiviče u svesti taj već preneti treptaj od duha duhu." A zatim i ovo: "Sila govora (ovo nikad nije dovoljno ponavljati) ne leži toliko u očevidnosti dokaza, koliko u istinitosti tona. Ton ubeđuje, njime se iz podsvesti prodre u podsvest, njime otvore neotvorima vrata." I, napokon, ovo: "Što se poezijom naziva, tačno je sredina između govora i muzičke melodije. (...) I zar se nije opazilo da, pri istinskoj lirici, neosetno nam pođe glas u melodiju?" Kod čitanja Grujičićevih soneta glas zaista pređe u melodiju; i to ne bilo koju! Posve eksplicitno, on sam će je u sonetu "Šeširska" označiti ovako:

I Pelagić cupka, a s njim i Ruvarac,
U ojkaču spleten šeširski bećarac.

Riječ je, kako vidimo o muzičkoj pletenici, o jedinstvenoj melodiji dualističke prirode koju tvore dva muzička oblika iz "dva Grujičićeva zavičaja", onog krajiškog i onog panonskog. Njegovo poetsko tkivo je rastresito i porozno, te dopušta suptilne influkse bećarca i ojkače koji ga melodijski zasićuju i nadoponjuju. Lako ćete u ovoj knjizi prepoznati čitav niz stihova skrojenih po mjeri narodne pjesme. Evo samo nekoliko takvih:

Raspev'o se život na sunčanoj niti,
Na ovome svetu vredelo je biti.

Ili:

Šajkaška Krajina na Dunavu svetli,
I da hoće nikom neće da se sveti.

Ili:

Na svakom koraku mašta se talasa,
Za dečaka nema od lepote spasa.

      A zatim je tu i čitav niz preuzetih ojkačkih i bećarskih fragmenata koje autor vješto vezuje u mozaični svijet svoje, kako on to voli da kaže, "pevanije": Ja sam mala Jaša, idem sa salaša, ili: Ja sam mala Jela, ujela me kera, ili: Ja sam iz Šajkaša, jašem na čilaša, ili ovaj krajiški – Nema raja, čujem, bez svog zavičaja itd.
Ali Grujičić ne bi važio za poetskog virtuoza kada ne bi zaigrao na faktor oneobičavanja, iznenađenja i nenadnih (Nenad, dakle – semantika autorovog imena!) obrta unutar teksta. Kontrastiranje i blago ironijsko kontrapunktiranje elemenata svaki put iznova rekreiraju pjesnički tekst i daju mu prijeko potrebnu dozu kozerstva i zavodljivosti. U pjesmi "Đed", koja odiše krajiškim, gorštačkim vitalizmom i čiji je, ako hoćete, i sami naslov posve krajiški, u lingvističkom, dijalekatskom ili kolokvijalnom smislu, dva posljednja stiha glase ovako:

O, pejićka brda, tomašičke šume,
U Šajkašu opet živeti se ume.

Izdvojeni distih, zar ne, podsjeća na narodne pjevačke distihe. Riječ je o jednom depatetizovanom nostalgičnom zazivu, do kraja lišenom podatnog sentimentalnog tronuća. To je, zapravo, apostrofično dozivanje krajiških toponima (majčinih rodnih Pejića i očeve Tomašice nadomak Prijedora), ali nikako, kako bi se dalo očekivati, ojkački! Naprotiv, Grujičić koristi distih koji blago, ali nedvojbeno, tendira ka bećarcu. Skoro da vam se može učiniti da čujete one karakteristične, naglašeno šuštave frikative (inače namjerno vidno akumulirane i umnožene); stičete, naprosto, utisak da distih izgovara Vojvođanin. Ima u tom distihu nekakvog vitalističkog prkosa, ili – još bolje – samoprkosa.
Na drugoj strani, nasuprot tome, u pjesmi "Seka", iz ciklusa "Milošte", u kojoj pjesnik opjevava ono rano sjećanje u kome svoju četiri godine mlađu sestru uči da prohoda, bacajući pepeljaru da se pred njom kotrlja u dvorištu kuće u Šajkašu i, potom,  na šoru pred kućom gdje imamo potpuno drugačiju situaciju. U pjesmi koja je po svemu, po svojoj ukupnoj atmosferi "šajkaška", dva posljednja stiha završne tercine su, po svemu – ojkačka! Postupak je, primijetićete, tehnički gledano, identičan. Sada pjesnik, u ovoj "ojkači" vješto inkorporiranoj u tkivo soneta, zaziva panonski toponim (Šajkaš) i poentira neočekivanom kontrapozicijom:

O, šajkaški dani u dudovom cvetu,
Sa sestrom sam hvat'o leptire u letu.

Ma se i radilo o nijansama, nadam se da i vi osjećate taj melodijsko-psihološki supstrat koji ove sasma nalike distihe opredjeljuje ka ojkači ili ka bećarcu ( ne po metru). Dakle, imamo ovdje posla sa dvostrukim iliti udvojenim kontrastiranjem: kontrast unutar kontrasta, ili obrt u obrtu. Dupli axel, rečeno jezikom umjetničkog klizanja. Vrlo vješto i vrlo efektno, u krajnjem ishodu. To su, kako bi Ahmatova rekla, "tajne zanata", autorovi otisci prstiju, autorova osobena receptura.
I kada već govorimo o melodijskoj ravni Grujičićeve poezije, zadržimo se još malo u sferi muzičke terminologije i progovorimo nekoliko riječi o kontrapunktiranju dvije "melodijske linije", dvaju književnih rodova i njihovom sinkretičkom spajanju u jedinstvenu cjelinu. U kompozicionom smislu, Grujičić pronalazi sasvim prikladan i interesantan način da nakon "prvih osam stavova" svoje simfonije (govorim o ciklusima koji tvore onaj lirski dio knjige, dakle: Uvodna, Dolazak, Milošte, Prikaze, Purnjaci, Svečarske, Šajkaški krajišnici, Odlazak i Završna) – pisanih u lirskom ključu, pređe na deseti, "završni stav" – pisan u proznom ključu.
U tom bi smislu završna pjesma "Tačka", prije mogla biti shvaćena kao utrojena, kao "tri tačke". Njene tercine sadržavaju ovakvu, univerzalnu poruku:

O, zbrisani trazi nedeljnih ručkova,
Opevani časi podizanja doma,
Mirisi iz bašte veselih tučkova,

Na ovome svetu sve ide do loma.
Ako je sve – bilo, možda će i – biti,
Opet će mi pesmu pesma naseliti.

I zaista, pjesmu će naslijediti pjesma, ali formalno apstrahovana i razložena u fine prozne zapise začinjene decentnim lirizmom i poetskim natrunama. U muzičkom smislu, oni bi bili ono što se naziva koda (coda –  rep). Naslov tih proznih zapisaka, "Sećanja pre vremena", prekrasno korespondira sa onim na početku pomenutim stihom "Čovek (ao, majko!) silazi u vreme". Nakon što se pogruzio, nakon što je "sišao u vrijeme" i odande "doneo vesti iz vremena pre velikog potopa" – kako se veli u "Epu o Gilgamešu" –  pjesnik zaranja još dublje, zaranja u sjećanja koja prethode vremenu. Krug je još jednom dotakao svoje čelo, rep je zagrižen i sve se ponavlja po pradrevnom obrascu.
Stoga je red da i mi sklopimo svoj krug u ovom tekstu i da se po principu kauzalnosti vratimo na mjesto sa kojega smo otpočeli ovo promišljanje. Po svemu sudeći, nije nerealno očekivati takvo što, i  neće to biti ni malo teško, jer u krvi svi imamo istu, ili sličnu, "maternju melodiju", i jer smo svi mi jednom sakupljali eksere na gradilištima i doživljavali nezgode, nesmotreno gutali i zagrcnjivali se dugmićima i bombonama, pokušavali da kliker (ili što drugo!) srskamo mliječnim zubima, i tako dalje, i tako dalje... Vraćamo se, dakle, na Danteovu sentencu. Ako "u svakoj akciji, prva namjera onoga koji djeluje jeste da otkrije svoju vlastitu sliku", onda je logično očekivati da ćete i vi kroz čin iščitavanja Grujičićevih "Šajkaških soneta" i, time plodotvorno potaknuti, evociranja svojih vlastitih djetinjih impresija, u konačnici doseći "svoju vlastitu sliku".

(2008)

Radmila POPOVIĆ

Impresivna je stvaralačka energija i bibliografija Nenada Grujičića. Njemu se posrećilo da posjeduje u tvoračkom saglasju i punoj funkcionalnosti sve bitne elemente, koji su neophodni književnoj umjetnosti: talenat, misaono-emocionalnu širinu, snažnu imaginaciju, jezičku raskoš, stvaralačku inventivnost, književno-teorijsko znanje, smisao za mjeru, kontinuirane stvaralačke impulse i radnu energiju.
Veliki je prostor Grujičićevih književnih interesovanja , ali , on je, prevashodno pjesnik, mag poetske riječi, majstor u umjetničkoj izvedbi pjesme. Iz pera Nenada Grujičića nastao je osoben poetski mikro-kosmos, zaronjen u stvarnosnu zbilju, zanjihan imaginacijom, obasjan jezikom, očuđen pjesnikovom ljubavlju prema stihu i osiguran njegovim povjerenjem u moć riječi.
Grujičićeva poezija je svojim živim krvotokom vezana za život kao svoje prirodno, nekrivotvoreno doživljajno izvorište. Materijal za umjetničku obradu pronalazi i u izvanjskom svijetu i u samom sebi, na onim kotama, gdje se širi vidik, zgušnjava misao, prečišćava emocija i riječ priprema za plameni prasak stiha.
I u knjizi Šajkaški soneti, kao u prethodnim Grujičićevim pjesničkim knjigama, umjetnička zbilja modeluje se po principu stvarnosne zbilje. Stvarnosne činjenice preselile su se u sjećanje. Pjesnik se spušta strmim stepenicama vremena u svoje rano djetinjstvo, u vojvođansko naselje Šajkaš, gdje su rasute njegove prve uspomene. One sjajkaju kroz gustu maglu zaborava kao komadići izlomljenih staklenih klikera.
Grujičić u poetizovane autobiografske zapise okuplja sjećanja na nekoliko prvih godina svog života. Svijest o trošnosti i prolaznosti života podstiče ga da pjesmom otme od proždrljivog vremena makar ono što još postoji u njegovoj memorijskoj kartici kao podatak o identitetu i autentični otisak djetinjstva na mapi duše.
Riječ je najvjerniji čovjekov prijatelj, najsigurniji saveznik i najpouzdaniji svjedok. Njen ključ za vrijeme ne može da zarđa ako ga umjetnik vješto provuče kroz svoje srce i razum i namijeni životu kao poeziju. Ono što je povjereno poeziji na čuvanje, produžava svoj život u novom obliku i rađa se s budućnošću.Pjesnik je toga svjestan. U sonete pakuje dragocjenosti ranog djetinjstva. Pjesmom priča i pričom pjeva, bez patetike, bez pregrejanih osjećanja, bez prenaglašene liričnosti, – tiho , kao da vraća dug djetinjoj bezbrigi, igrama, roditeljima, komšijama i vremenu, – svemu što je u njegovoj duši posijalo sjeme poezije.
Iako su predlošci pjesničkih slika, kako sam pjesnik kaže  –fantazmogorična omaglica detinjstva – on je uspio da pjesničku sliku učini bistrom i izoštrenog do privida autentične faktografije. Zaveden magijom riječi, čitalac upoznaje šest godina života Grujičićevih u Pančevu i Šajkašu, Saznaje kako se živjelo u to vrijeme, kako se radilo, gradilo, bolovalo, radovalo, svadbovalo – u šta se vjerovalo, od čega se strahovalo. Upoznaje narodne običaje, navike i različite ljudske karaktere. Neprekidno je pred njim i jedan dječak što začuđeno gleda kako se ispred njega vrti šaren nesaznajan svijet.
Grujičić je u stalnom dosluhu sa svojim lirskim dvojnikom. On ne dozvoljava da istina izmigolji iz njegove pjesme čak ni onda kad mu pjesmotvorni princip zahtijeva igru riječi, metaforička presvlačenja, metarsku preciznost soneta. Opredjeljujući se za sonet kao izuzetno zahtjevnu pjesničku formu, Grujičić ulaže značajan kreativni napor kako bi postigao ono svečano pulsiranje soneta koje u epicentar duše šalje iscjeliteljsku energiju.
Knjiga Šajkaški soneti komponovana je od uvodne pjesme (Uvodna), sedam unutrašnjim tematskim srodstvom vezanih, ciklusa (Dolazak, Milošte, Prikaze,Purnjaci, Svečarske, Šajkaški krajišnici, Odlazak) i završne pjesme (Završna). Iza poezije slijede kratki zapisi i objašnjenja pjesama pod naslovom Sećanja pre vremena kao i Beleška o piscu.Ovim proznim dodatkom Grujičić omogućava svojim čitaocima jednostavniju i prisniju komunikaciju s poezijom .Šajkaški soneti zaslužuju iskrenu čitalačku pažnju.Toplina i neposrednost kojom zrače, ne trebaju posebnog tumača.

(2009)