Nenad Grujicic, direktor brankovog kola, pesnik, 063-827-2-588

Govoreći o lirskom opusu Nenada Grujičića, možemo izdvojiti dve njegove orijentacije. Jedna se može imenovati kao satirički postverizam kritički odnos prema stvarnosti posredovan pesničkim jezikom, koji kompilujući izraze iz različitih nivoa srpskog jezika, stvara groteskne kalambure i ukazuje na "svet kakav bi trebalo da bude". Drugu orijentaciju Slavko Gordić određuje kao "setnu skepsu". Posredi je stišaniji izraz jednostavnosti lirske naracije i pesničke slike, a humor koji se javlja umesto satire, daje ovim pesmama auru poetičnosti.
Između te dve linije, izbor I ošac i maši tematski se opredeljuje za pesme sa motivima oca i majke i obuhvata sve Grujičićeve zbirke. O smislu takvog poteza svedoči pesma Tihi lament: "prevrtljivi um/što čereči meso i kosti". Racionalnost čoveka i destruktivna priroda našeg vremena možda su isuviše rasli na zanosima razuma i ironije i stoga se preokreću u razornost, koja dostiže do samoukidanja. Nasuprot racionalnom principu, pesnik uspostavlja praiskonske principe muškog i ženskog, oličene u liku oca i majke.
Majka naravno simboliše načelo rađanja i obnavljanja. U Pesmi iza brda, pak, duga sledi majku i lepotom boji sve što njena ruka uradi. Stvaralački princip ima estetski kvalitet. To svojstvo ženskog načela prenosi se na prirodu: "U prolećna podneva/svetlost je najčistija/na jajetu koje kokoš/snese kraj bunara". (Svešlosš i zvuci). Pored toga, mati otvara put fantastičkoj dimenziji postojanja, onostranom svetu ispunjenom čudima, tajnama, irealnom silinom sna: "Uzdajmo se u poreklo majke/njene usnule oči/mladeže/i gatke//Uzdajmo se u kraj sna". (Nada). Sveobuhvatnost i bitnu kohezionu moć ovog principa sugeriše Predskazanje: van poezije ostala je nemoć da se bdi nad celinom koja se zove život. Neposredna veza između poezije i majke očituje se stihom koji čitaoce i tumače ne ostavlja u dilemi po pitanju ovog smisla: "Dečak je to video maternjim očima" (Tišina).
Lik oca simboliše praiskonski princip materijalnosti. Pesma Kaca takođe govori o stvaranju, ali ne o ženskoj neopip ljivosti irealnih vidova postojanja, već o njihovoj konkretnosti. Otac praveći kacu savladava i suspreže prirodu. On posreduje dubinu i težinu života, što pesnik uznosi poetizacijom, a njen patos stišava humorom. Muško načelo je svest o konkretnosti istorije te o nemoći čoveka da se suprotstavi i njenom razornom hodu i svom usudu: "Deset kolena naših/opoj mi, oče mrtvi/deset legendi strašnih/rođenih posle smrti." (Vaj). Stoga je ono veza sa mrtvima i sa budućnošću, mudrost nastala kao posledica poznavanja zakona života.
Transcendentnost ove veze u vremenu dobija i apstraktniji smisao. Kalem kao da je nastao na tragu latinoameričkog magijskog realizma: "Ko ostari videće me mladog./To nisam naučio od oca./Samo sam rezbario/u blatu njegovu senku". Smrt, spona između nestajanja i nastajanja, ima metafizičku dimenziju, a ona se ostvaruje posredstvom umetnosti. Ako se setimo pevanja o celini života, biće nam sasvim jasan spreg iz pesme Neora: "Svi pričaju da je najlepše/kad otac i majka rade zajedno./Tad je život jak./A krompir brzo procveta./Ja skupljam zlatice/i najveću stavljam na vrh prsta/da poleti'. Spreg koji ujedinjuje muški i ženski princip, nebesko i zemno. Spreg koji snagom poetizacije odvodi celinu života u let neslućenim visinama.
Većina pesnika dobija izborom, a posebno oni koji, poput Grujičića, imaju zamašnu produkciju. Vaša kritičarka zato bira pesme koje, izbegavajući jezičke bravure, jednostavnošću lirske naracije ili pesničke slike dosežu spomenutu snagu poetizacije.

Nenad Grujičić je danas u naponu pjesničke snage, stvaralac koji neprekidno ispisuje nove i nove pjesme, tekstove o poeziji, kako klasika tako i svojih savremenika, cijenjen kao vrstan versifikator i znalac gotovo svih klasičnih, ali i, podjednako, modernih poetskih obrazaca i slobodnog stiha, autor nekoliko zbirki koje su doživjele više ponovljenih izdanja i, ne kao posljednja riječ ovog opisa koji pokušava u jednoj rečenici reći što više, autor mnogih pjesama koje zaslužuju mjesto u najstrožim antologijskim izborima savremene srpske poezije. Ovaj pjesnik koji je život posvetio i udesio prema zahtjevima svoje najveće ljubavi, poezije, objavio je i jedan izbor iz svoje lirike, koji je ubrzo ,,zastario”, jer su objavljene nove dvije zbirke stihova. Uz izabrane pjesme izašao je i relevantan izbor kritičkih tekstova o Grujičićevoj poeziji, što sve potvrđuje da je riječ o značajnom stvaraocu.
Najnoviji izbor Grujičićeve poezije, posvećen ocu i majci, potvrđuje razuđenost njegovog pjesničkog interesovanja ne više i ne samo u formalnom nego i u sadržajnom smislu. On je, koliko nam je poznato, do danas jedini pjesnik koji je u jednoj zbirci objedinio pjesme o oba roditelja, ne ističući, dakle, samo jednog, što je obično do sada bio slučaj. Za pjesnike je, uglavnom, značajnija majka. Poznato je, na primjer, da je Jaroslav Sajfert, češki nobelovac, isticao da su za njegovo pjesničko stvaralaštvo značajne tri teme: djetinjstvo, majka i smrt. Za Grujičića su značajni: djetinjstvo, roditelji, život i - jezik. Sad putujem kroz carstvo/ u kojem jezik pandan je životu - pjeva pjesnik. Djetinjstvo je simbol nevinosti, stanje koje prethodi grijehu, dakle, edensko stanje.
Stavljajući u naslov izbora svoje poezije riječi i otac i mati, Nenad Grujičić je označio i na ovakav, naizgled formalan, način, osnov svoje poetike, njenu utemeljenost i njeno stablo, poeziju kao alfu i omegu jezika, ali i živu acosijaciju na Boga Oca i Majku Božju. Sa psihoanalitičke tačke, otac, pored ostalog, simbol je posjedovanja, dominacije i vrline, koji upućuje na osjećaj odsutnosti, nedostatka i praznine, ali i spontanog oduševljenja, organizovane, mudre i pravedne transcedentalne svjetlosti koja se može prihvatiti samo uzajamnom ljubavlju u odrasloj dobi, dakle, u potpunosti ostvariti u pjesničkom činu (djelu) kao vrsti kreativnog erosa. Otac je biće koje želimo postati ili se s njim izjednačiti. Majka je, pak, prvotni oblik koji doživljavamo kao iskustvo anime, odnosno, nesvjesnog. Ona je totalitet svih arhetipova, ali tako što konkretna ličnost majke nadjačava arhetip majke. Ona je sigurnost utočišta, nežnosti, topline i hrane. Međutim, u njoj su život i smrt u večnom saodnosu. Sa božanskog stanovišta, majka je duhovni princip izražen u ženskom obliku.
Iako bi se moglo reći da je u pitanju samo jedan dio poetskog opredjeljenja, pažljiv čitalac Grujičićeve poezije lako će uočiti da je veoma teško razgraničiti ostale pjesme od onih kojima su pečat dali temeljni porodični i ljudski pojmovi - i otac i majka. Gdjegdje se susreće i sestra, ali je više riječ o svojevrsnim motivskim vezama sa narodnim rapsodom čije pjevanje Grujičić osluškuje i koje u leksici, pa ponekad i u melodici, zazvoni i u njegovim stihovima, mada se i konkretna sestra može iščitati u onim pjesmama koje su prebogate detaljima svakodnevnog života i kojima pjesnik često posvećuje posebnu pažnju.
Prva zbirka označila je Grujičićev pjesnički dug - jezik koji je maternji, ali sigurno i očinji, jer je riječ o dvama jezicima, govornom i pjevanom. Prva Grujičićeva knjiga, Maternji jezik, pokazuje da je mladi pjesnik bio savršeno svjestan avanture u koju kreće, ali i nešto više od toga, potrebe da već na početku svog puta izvrši inventarisanje osnovnog pjesničkog alata. Kasnije će se pjesnik vratiti izvornom, rodnom prostoru svoje pjesme, da bi odatle pokupio antejsku snagu za visoke uzlete. Tako je i komponovao ovaj izbor iz svog bogatog opusa, kroz cikluse Krušna mrva, Zavičajni grohot, Žabar, Krajina, Udes, Uostalom, Bestidnice, Svetlica, Putanja i O, ti dani. Vidimo taj lanac prizora i pojmova, taj plot kojim ograđuje svoj zabran i, detaljima koji vrcaju životnošću, brani od ništavila ovog svijeta.
Već u prvoj pjesmi ovog izbora, Pesma iza brda, on smješta svoje junake u autentičan prostor, u krajišku avliju, u rodnu kuću, odakle će se lykom izviti u svijet, odakle stižu pozivi na život. U pjesmi, majku doživljavamo kao antičku heroinu koja stoji u dvorištu kraj bunara, gdje je najlepša. Potom slijedi nekoliko stihova koji su, sami za sebe, božanski glas čiste poezije: Kapi se prospu iz vedra/ i dođu za njom u kuću./ Nad stolom - döga./ Od jedne šare spravlja se supa./ Pokraj činije - još dve dugine boje:/ Rumeno pečenje i čokanj!/ Kao na žanrslici, u ovoj pjesmi vidimo pozornicu i protagoniste, i ne samo da sve to vidimo, nego i čujemo: Otac nedeljom čisti pištolj,/ sinoć je bio na piru./ Miriše veselje iz oprljene cevi./ Neko će lupnuti o prozor/ i brzo nestati./ Tad mi se javlja glas./ Sa zalogajem u grlu odlazim u voćnjak./ Rano cveće nadahnjuje/ na razgovor s nepoznatim.
Izdaleka, ali prisno, dopiru do nas jeka i huk života, kojima se puni lirski subjekt što odlazi u voćnjak, gdje ga cveće nadahnjuje. U stvari, tog dječaka cvijeće zaista nadahnjuje, ali tek pošto su ga porodični prizori ispunili smislom. Cvijeće je ,,apstrakcija", klasični prizor, ali majka u dvorištu kraj bunara, u kuhinji kraj stola, otac koji čisti pištolj - to je iznad rečenoga cvijeća, jer, zapravo, to je istinsko cvijeće poezije same. Sa savršenim pjesničkim osjećanjem, Grujičić poseže za pravim slikama i pravim riječima. On spaja zemaljsko i nebesko, folklorno odjednom prestaje biti samo to i postaje izvorno pjesničko i moderno, univerzalno uzeto iz lektire i snova.
Grujičić na osoben način daje jednu porodičnu dramu, priču o našoj krajiškoj svijesti i ambivalentnosti, majčinoj porodičnoj snazi, temelju opstanka, očevoj violentnoj prirodi, sprezi erosa i tanatosa, njegovoj vjernosti kućnom pragu, ali i potrebi da se izmiče porodičnim okovima, da se utekne od čamotinje proleterske palanke, da se srce pusti da luta brdima poput Odiseja. Tim se prizorima kalio dječak kroz strah i ljubav, vjeru i razočarenje, prozirnost i tamu. On nam sada, posljedično, daje taj totalitet u kome sve vidi i zna, a ni za koga se ne opredeljuje, nikoga ni za šta ne optužuje - umjetnost je, poput života, iznad svega. Nije riječ o mimesisu, nego o stvaranju iz djetinjih snova i uspomena, dakle, o srčici poezije same.
Grujičić se bavi onim mitskim slikama koje se nisu mijenjale hiljadama godina i, sve do jedne, govore o čovjekovom odnosu prema onom što ga je i učinilo čovjekom - o stvaralaštvu. A na tom planu svi se oblici kreacije izjednačavaju i moguće ih je upoređivati, i u svakom pojedinačno, vidjeti sve ostale u njihovoj ukupnosti, i obrnuto. Otac i majka, u pjesmi Neora, koji iščekuju kišu da bi, kasnije, radeći zajedno pružili svom dječaku mitski prizor porodice i kroz njega opravdali njeno postojanje, prenose se iz pjesme u pjesmu, bilo da je u pitanju individualni ili kolektivni posao: Majka cimne dvaput ašov u dubinu/ i prevrne glatku sisu zemlje./ Nije svaka kiša za sejanje./ Ako stalno pada - neora./ Ona malo gušća od rosulje - ta!/ (...) I svi pričaju da je najlepše/ kad otac i majka rade zajedno./ Tad je život jak./ A krompir brzo procveta.
Grujičićeva majka ima sve vrline tijane žene, njoj i nije dato da bude nemirna, već naprotiv - tiha i duhovna, dovitljiva ko pitoma kućna lija, u dosluhu sa prirodom kao u minijaturi Majka: Sine,/ izađi na terasu/ i prislušaj/ razgovor tica:/ To naiđe!// Ja se izvinjavam,/ ja moram slušati,/ sine. Otac se, pak, premeće iz stiha u stih u naporu da dokuči svoj smisao, da istraži prostor koji mu je Višnja milost podarila u času začeća i potom rođenja. To je razlog s kojeg Grujičićev otac govori o suštinama. Nije lako ni prihvatiti ga do kraja, ni razumjeti, ali svijet je tako udešen, pun tajni. To je dječakovo životno opterećenje i dragocjeno punjenje iz koga će, u budućnosti, nastati pjesma. Vidimo sasvim jasno tu uzročno-posljedičnu vezu o kojoj nam može samo pjesnik da svjedoči: Iza vrata pojaviće se otac./ Sada veseličast i obavljenog posla./ Mirno će oprati ruke/ i lice isprskati./ Kao da ništa nije bilo/ noć će zaposesti naša srca.
Raniji pjesnički izbor pod naslovom Čistac, Grujičić je počeo pjesmom Predskazanje, a završio Kacom. U oba slučaja riječ je o promišljenom odabiru. Prva pjesma uvodi čitaoca u pjesnikov univerzum: U devetoj godini/ pisao sam o pčeli i cvetu./ Moja majka naglas je/ čitala pesmu i plakala./ Posle sam često uzimao/ olovku i započinjao isto (...) Rađalo se nešto nalik na ljubav. Završna pesma, pak, zaključuje njegovo pjesničko iskustvo dajući suštinu poetike kroz sliku oca koji pravi kacu. Dječak mu pomaže i odmaže, smeta i koristi, čas udivljen, čas nezainteresovan za nešto što bi se moglo smatrati krajnje trivijalnim zanatskim poslom svakog tesara. Ali nije tako. Niti je svakom stolaru poznata tajna pravljenja prave kace, niti je svakom dječaku dano da o tome svjedoči - u oba slučaja radi se o sudbinskoj predodređenosti. Mora da postoji ta sprega da bi jednom u budućnosti nastala pjesma te snage, te nosive konstrukcije: Golim rukama obruč se ne drži/ dok se čekićem tuče./ Bar staru čarapu na dlan!/ O, što je lepo slušati zveku/ i gledati oca kako levom/ rukom okreće obruč,/ a desnom razmekšava mu obod!

Tu su svi elementi Grujičićevog svijeta - djetinjstvo, otac, majka, zvukovi, lektira. Otac pravi kacu, majka u kući radi svoj posao, svijet diše oko njih u svoj svojoj veličanstvenosti. Ali dječak mora da bude usredsređen na posao, ne smije podići glavu čuje li iznad reke jato čavki. Tek kasnije on će se osloboditi odnosa majstor - pomoćnik i pobjeći u kuću da čita: Nad knjigom mezim šljive iz čaše/ u koju mogu stati tri./ Zaboravim oca/ dok obla kacu kao oborenu zver. Kada se vrati, vidjeće očevo umijeće, kacu koju majstor privodi kraju. Ovdje je ključni trenutak pjesme, mjesto gdje se javlja pjesnikov glas, koji, poput zakonodavca, opisuje završne radove, postavljanje kružnog dna bez koga je kaca nešto drugo. Preciznost je data kao iz majstorskog priručnika i to još više izdiže kacu u nebeski prostor pjesme: Duplom testericom veličine šake,/ čiji su zubići razmaknuti/ za debljinu malog prsta,/ klečeći dubi žleb za dno./ U kružnu brazdu stavlja/ testo pa suvi rogoz./ Dno se u komadima uglavljuje/ u malo razlabavljenu kacu./ Kad legne - pesma./ Udri po obručevima. Velika tajna stvaranja tu je redukovana na uputstvo onome koji je rođen da bude majstor - zbijaj, hoblaj, utori, budi ozbiljan u svom poslu, ne previdi ništa! Te su slike toliko moćne da bacaju svjetlost na sve što je pjesnik stvorio, na njegovu majstorsku radionicu iz koje je proizišao novi, autentični pjesnički svijet: otac, majka, kuća, dvorište, ali i žena, otaxbina... Kao i u slučaju oca, kome majka prigovoara da i ovaj posao/ pogođen je budzašto, Grujičić sigurno zna odgovor i na sličan prigovor upućen pjesnicima danas (ali i u svim vremenima u kojima su radili budzašto): Skupljam talašiku/ i znam očev odgovor. Odgovor je ustrojstvo vaseljene kojoj pripada i sámo pjesničko djelo sa svojim zakonitostima, ma koliko sve to izgledalo virtuelno - kako bi rekli kompjuteristi.
Kaca je temeljna Grujičićeva pjesma i jedna od najboljih pjesama savremene srpske poezije. Ona, govoreći hajdegerovski, imenuje biće umjetničkog čina kao sebe u djelo štavljenje, ili, andrićevski, tkanje u kojem se djelo jednako zbija na tkačkom razboju, na slikarskom platnu, u književnikovoj rečenici ili u kaci koju stvara ex nihilo Grujičićev otac. Kasnije, u sonetu XI iz venca Dušo, Grujičić će reći: Majstor što kacom svemir obdelava,/ ojkač iz Bosne, gospodin baraba.
U ključne pjesme ovog izbora ulazi, svakako, i Nedelja. I u njoj su dva glavna lika Grujičićeve poezije: i otac i majka, vezani čistom i jednostavnom ljubavlju. Pjesnik o tome pjeva kao o prostoru izgubljene sreće, dalekih slika djetinjstva, svijeta koga nema, možda jedinog idealnog života koji on zna. Sve ostalo su prolaznost i smeće ovog svijeta, takvog kakav jeste - jedini. Ulazeći u suptilni prostor zavičajne kuće (fantazme, jezika), pjesnik se ponovo nalazi između oca i majke, u složenom odnosu divljenja i sažaljenja, oponašanja i ljubomore: Oblači se lično otac, na svadbu će - da zapeva./ Mati skače, xep prišiva, maramicu meko svija./ Ćaća viče: Brže, brže, desna, leva, desna, leva!/ Majka končić crn udeva ko pitoma kućna lija. Praslike porodične hijerarhije kao izvora stvaralačke patnje (lijepe bolesti) tu se vraćaju u srezanom stihu kojim vlada majstor (pjesnik, onaj koji poput oca stvara promišljeno djelo - kacu koja će da traje): Dodaj pištolj, crna ženo, za cipele gde je krema?/ Pocupkuje Ravijojla, u pokretu sva se mreška.
Način na koji Grujičić predočava oca, koji je već sam po sebi ličnost iz poezije, ne, dakle, onaj koji ulazi u poeziju, najbolje se vidi u ciklusu Žabar, gdje je otac dat u naizgled ponižavajućem poslu hvatanja žaba, on koji je pjevač nad pjevačima, majstor nad majstorima, on koji je ljubitelj motora i brzine, on koji izmiče porodici što bi htjela, sui generis, da ga zarobi i zaustavi. Takva jedna gotovo mitska figura, ovdje je spuštena u život u punoj svojoj ogoljenosti, ali i plemenitosti, uzvišenosti, u djelo koje je samo za sebe, ovdje pročitano, naprosto poezija: Na obali otac pali/ karbitušu lampu/ i prinosi vodi./ Kružnicom plamena zahvaćen/ svemir zvučnih mehurova/ utihne naglo/ i žabe buljave blenu u nj./ Otac uzima,/ kao krofne sa tacne,/ jednu po jednu:/ travnjaču,/ vremenjaču,/ onda baburaču,/ pa jednu bez imena./ Bere u korpu/ koliko mu drago. Odjednom čitalac osjeća vrijeme, prostor i poetski subjekt kao oličenje poetičkog obrasca do kojeg se može doći samo dugim pjesničkim drilom i, potom, zaboravljanjem svega naučenog. Grujičiću je to izvanredno uspjelo. Kroz njega svijet se pjeva sam, svijet djetinjstva, majke, oca, zemlje i maternjeg jezika.
U vencu Cvast, u nekolikim sonetima, pjesnik je antejski vezan za svoju Krajinu koja u njemu damara i odjekuje, zvoni i ječi, grlata, treperi, dok on detinjstvo šarno u venac ekla. To je majčinski glas, to eklanje, ali tu su svi njegovi glasovi, sav rod, svi zemljaci, sve što je ikada bilo čuto, viđeno ili usanjano. Pjevanje kao vidanje teške rane zvane život: Vidarski spisak: krug se njime teče,/ zavičaj kunja u kobnoj mirnoći,/ uz reku Sanu puže mlado veče,/ hrašće doziva jele u samoći,/ a breze bele smolom zene kreče. Na te zavičajne slike dolaze nove, drugog zavičaja, istog jezika, od vremena autorove književne inauguracije, slike Vuka, Mine i Branka i Đačkog rastanka, potom Laze, da bi se u luku, vratio kući, ocu koji stiže živ na horexmotoru, u teško veče krajiške izgibije. U pjesmi Krajina, Grujičić pjeva: Tica Banija guknu preko svoda,/ a Lika srna za oblak odluta,/ medved Kordun bdi iz sazvežđa svoga./ O, da je srce veliko ko xin/ ne bi se njime nastaniti mogla/ tuga kojom me u zoru budi Knin/ - žrtveno jagnje ljubljeno od Boga./ Propevao sam, da, kao pravi sin,/ to je amanet i moja zaloga./ Jer što šane smrt, a zapiše ruka,/ samo je majka svetija od toga./ A uz horizont - sestra Banja Luka!
Grujičićeva leksika kreće se u širokom rasponu od zavičajnog govora (maternjeg jezika) do jezika (neo)urbanih prostora naših naglo naraslih gradova koji to još postali nisu. Tu se jezikom vrši posredovanje, transakcija, premještanje mentaliteta, tu se u jeziku sklapaju faustovske pogodbe sa boljim životom koji nikada doći neće. Pjesnik je, rekli bismo, zapisničar tih nagodbi i on o tome svjedoči do posljednjeg daha. On nije nikakav demijurg starog tipa, nikakav sibilski prorok Nostradamusovih zagonetki - već, i jedino, svjedok i advokat savremenog srpskog jezika, ali ne lingvistički ograničene spoznaje, nego u punoj njegovoj životnosti. Slijedeći jasnu misao o odgovornosti pjesnika za izrečeno, Grujičić svoj jezik ne kastrira i time ne cenzuriše život. Jezik u Grujičićevim stihovima naprosto kipti od siline, iz svih njegovih pora izbija živi život: ničega tu nema bajatog, ni već viđenog, ma koliko forma bila ,,sputavajuća”, kao u pjesmi Ćilim-nebo: Vreli katran, prese, valjci - zavičajna renesansa,/ pola kuće, cvrči trava: tako hoće inženjeri,/ šiba cesta, šušte pare: zaigrajmo preferansa/ - ta moraju ludovati u baraci proleteri!// Smrtni dani, apsurd raja, uštrojeni protestanti,/ ćilim-nebo nad poljupcem, stručak cveća u benzinu,/ na đubrištu sirotinja, za šalterom intriganti,/ Karenjina kuva čorbu, Petrunjela u kazinu.// Nigde moćnih vitamina, ideala ni za leka,/ suva rebra, oči drežde, trbuh kičmu oblizuje,/ Božja ruka dotiče me u molitvi izdaleka,/ ćaća pijan, mater suzi, munja tajnu ispisuje.
Tu se pjesnik priklanja konceptu umjetnosti kao disciplini kroz koju će da progovore unutrašnji naboj, zanos i jezička energija - fantazmagorično poneseni iz dječaštva (prostor stvarnog jezičkog zavičaja). Upravo se ta jezička energija ne mijenja, ona je i dalje u punoj svojoj šarolikoj ljepoti svakodnevnih riječi od kojih je taj život i satkan: Na zemljici, pred dućanom, namiguju barabnni:/ svaki cevči svoju rosu iz čokanja od pet para,/ provincijska carevina uspomene svoje slini./ O, rakijo, xigerušo, ti kojom se život čara!
Svijet koji se ovdje konstituiše jeste onaj očev, oko koga se okreće lokalni kosmos, koji ima nečeg vergilijevski prisnog i čarobnog. Kao u večnim Georgikama, strofa pjesme Zavičajni grohot pokazuje sav svoj ljudski smisao: Sanjam plevu, šilo, jaram, zastavice, prvomajske,/ proletere na biciklu i fabričke kolutove/ koksnog dima pred oluju, ispečeni ćerpič, daske,/ skislu maglu, kartonprozor, očev pištolj i prutove. Sve je, dakle, tu, krajnje jasno i precizno, nezaboravne slike djetinjstva, građa od koje su sastavljeni snovi - poezija koja diše kao svježe ispečen hljeb.
U pjesmi Krušna mrva, koja je jedina izvan dosadašnjih knjiga, dakle, nova u ovom izboru, data je slika lirske fantastike, prizor spravljanja hljeba iz ničeg, a što je, opet po snazi doživljaja, sama esencija poezije: Kraj bunara mati/ mesi hleb iz ničeg./ Lepe ruke gnječe/ nevidljivo testo./ Tek kada nam gladna/ srca užagre,/ krušna se mrva vidi (...) Iznad gaja sevne munja/ i prevrne u ustima/ slatke zalogaje. I tako, što bi kazao pjesnik, u jedanaestercu soneta Dub: Detinjstvo pada u snovne otkose!
Elementarnom pjesniku poezija je i otac i majka, sudbina bez koje teško je govoriti o majstoru u jeziku. U ovom izboru, kao i kroz sve prethodne knjige, provijava izražena autopoetička svijest Nenada Grujičića. Još u svojoj prvoj, poznatoj i u širem kontekstu, knjizi, Maternji jezik, mlađani pjesnik će zrelo zapjevati o inspiraciji koja oplemenjuje ranim sjećanjima: Ona žestoko gori/ i oplakuje da kada sam prvi put/ uzeo olovku/ i nacrtao kosu liniju/ ali liniju što prolazi kroz srce/ i nastavlja se do porođajnog mjesta/ ili zamke za sve one/ koji razmišljaju/ o putešestviju/ kroz nejasne predjele/ i vraxbine pjesme/ što se kao u snu/ iznenada ukazuju. U svome prvencu, Grujičić, svjestan prevage talenta za lirsko u odnosu na svijet, znao je upitati: Oče/ zašto si me pravio/ kad nisi znao/ i nisi mogao/ pravilno/ da me rasporediš? Kasnije će ukrstiti disovska i miljkovićevska, a na osoben svoj način, pitanja o pesmi i smrti, o oniričkom i stvarnom: Sve što opevam ono peva mene:/ To li je zakon od kog zebe srce?/ Ključaonica žive vaseljene/ koja u oku nastanjuje mrce. Poezija, dakle, sijeva u svim pravcima, ona izbavlja i liječi pjesnički subjekt, ali ga opsjeda i traži sve. Grujičić je pravi virtuoz da sabere sve silnice divnog čuda pjesničkog govora i tako ovlada bićem pjesme koja, gotovo uvijek, ima i glavu i rep. A to je, odista, rijetkost u savremenoj srpskoj poeziji.
Knjiga I otac i mati predstavlja nam Grujičića znanog i neznanog, otvorenog i skrivenog, nudeći dio njegovog opusa osvijetljenog novom svjetlošću, jer riječ je o pjesniku duboko ukorijenjenom u jezik i duh naroda, ali, istovremeno, i o savremenom pjesniku koji snažno, iznad pomodnosti, drži i ubrzava svoj uvijek inovantni poetički korak, što povodljivi pjesnici i kritičari tek treba da nauče. Pravi pjesnik je uvijek pobjednik.

(2003)

Rođen u Pančevu ‡ detinjstvo proveo u Krajini. To nisu biografski nego poetski aršini opasani oko pevanja Nenada Grujičića poput obruča one "kace", koju tako vilenito "delje" njegov otac u glasovitoj pesmi i čitavoj ovoj poeziji, a sada i ovde u ovoj novoj knjizi "I otac i mati".
To novosadski pesnik sabira i na jedno mesto hoće da postavi simbole svoga detinjstva, ali daleko više da označi veličinu i snohvatičnu istinitost sveta koji je proživeo i koji se izgubio u vremenu. On ga sada vraća i poetski obdelava da bude isto onoliko život koliko poetski čin. I kad na jednom mestu veli: "Koliko god da sam u snu/ život me ponese", on tim ne određuje granice niti opredeljenja, nego izmešanost i simbiozu. On ne želi da naslika stvarnost nego detinjstvo u kome se bivanje meša sa snom i gde priča preraste u pesmu, a pesma izraste iz priče. Nenad Goujičić je pronašao način da narativno privede poetskom i da oni izmešaju kosti. To ovde biva otkriće, određena hrabrost, pronalazak, ali i nešto što je vidovitost, delo maštarske kreativnosti i proročke slutnje.
Što vreme i život pesnika više odvijaju od najranijih sećanja – to se silovitije iz prošlosti bivanja vraćaju i u poetsko preobraćaju. Tako roditelji, u ruralnim prostorima postavljeni, svakodnevicom i oskudicom ogrnuti, kad se hleb mesi "ni iz čega" a kaca delje, kako majka sviklom ironijom veli "budzašto", bivaju stubovi oko kojih se roje poetske varnice jednog doba što ne nestaje samo trajanjem, nego i mitskim "seobama" iz prostora i istorije u tamni vilajet sudbine. Tako ova poetska odbrana uspomena, ova moć da se stvarno ovaploćuje u snovideljno, biva ili može da bude predosećanje krika, ili ako hoćete, "prakrika" budućih istorijskih mena i unakaženja. Ili se sve to tako javlja u nama, kad su istorijske počasti pozobale naše najranije uspomene i urušile sve naše snove.
U ovom pevanju se vidi život, ali je taj život izvor poezije. I tu je tajna u kojoj duge one očeve kace postaju stihovi ovih pesama, "budzašto" pogođeni u svetu egzistencije, ali darovito i vidovito otkriveni u svetu poetske esencije.

Knjiga Nenada Grujičića, I otac i mati, predstavlja tematski zaokružen izbor njegovih već objavljenih pesama. One su objedinjene neiscrpnom i sudbonosnom snagom opsesivnih tema kojima malo koji stvaralac uspeva da se ne odazove, a to su: maternji jezik, detinjstvo, otadžbina, ili, jednom rečju koja ih sve objedinjava - tradicija. Moglo bi se bez preterivanja reći da knjiga I otac i mati zatvara u ovom trenutku jedan lirski krug sa njegovom prvom knjigom Maternji jezik, jer obe predstavljaju u isto vreme i izvor i ušće Grujičićevog pevanja i, uopšte, doživljaja sveta. Ovaj pogled unazad, u sopstvenu prošlost, zagledan u dubine slojeva maternjeg jezika, od istog je egzistencijalnog značaja kao i ono pradavno osvrtanje pesnika svih pesnika, arhetipskog pesnika Orfeja. I jedno i drugo osvrtanje nose dramatiku sumnje i vere, i jedno i drugo su s gorčinom ispevana himna stvaralaštvu.
Susret sa zbirkom pesama najčešće počinje već od samog naslova, gotovo iznenadno, kao što i stvaralačko nadahnuće ima sopstvene (nama nepoznate) zakonitosti po kojima se pojavljuje nezavisno od ritma svakodnevice. Naslov Iotacimati nije nimalo običan, što će reći estetski neutralan, već naprotiv, on u sebi nosi jedan sa merom naglašen patetičan ton. Oslušnite, recimo, ovakav jedan veoma sličan naslov: “Otac i mati”. I on je, kao i onaj pravi, pesnički, informativan u tom smislu da nam je sasvim jasno o čemu je u knjizi reč, ali mu nedostaje otklon od onog što je obično i svakodnevno, od onoga što je u stvari prozaično. A u poeziji nema mesta prozaičnosti. (U duhu ruskih formalista, mogli bismo da kažemo da umetničko stvaralaštvo jeste oneobičavanje stvarnosti, i to takvo oneobičavanje koje otkriva suštinu postojećeg.) Naglašavajući oba lika istovremeno, ovim ponovljenim "i", pesnik nam sugeriše dubinu značenja simbola sa kojima su oni povezani i upućuje nas na njihov religiozni smisao. Pesmom se jezik rađa, darovan čoveku od Boga u stanju rajskog savršenstva, ali pesmom jezik potvrđuje i svoju punu zrelost u vekovima čovekove istorije. Pesnikovi roditelji za pesnika predstavljaju personifikaciju maternjeg jezika i očevog stvaralačkog principa.
Za one čitaoce koji od ranije prate Grujičićev rad biće uzbudljivo da već poznate pesme osluškuju u tim novonastalim sazvučjima. Sećanja na detinjstvo, koja su upletena u gotovo svaku Grujičićevu knjigu, sada su objedinjena u ovoj novoj knjizi i zrače tim svojim jedinstvom još snažnije, ovako, kao zaokružena celina. Još jasnije izbija na površinu pitanje koji svaki uman čovek sebi neprestano ponavlja, pitanje o smislu postojanja i od njega neodvojivo, pitanje o smislu stvaralaštva.
Nijedan istinski pesnik ne može a da ne postavlja sebi, neprestano, to sudbinsko pitanje: pitanje o smislu i opravdanosti sopstvenog pevanja. Kod nekih pesnika je ovo pitanje skriveno "između redova", šifrovano ne samo metaforom već i metaforom metafore, ljubomorno (i katkad stidljivo) čuvano od čitaoca kome se ono otkriva tek pri ko zna kom iščitavanju i udubljivanju. Kod nekih drugih pesnika, ovo pitanje se nameće kao opsesivno i postavlja se uvek iznova, uvek sa novim zamahom i žestinom, uvek sa svežim i nepresušnim nadahnućem. Više ili manje prepoznatljivo u tekstu, što zavisi od "pesničkog temperamenta", od pesnikove introvertnosti ili ekstravertnosti, ovo pitanje je sastavni i neotuđivi deo pesnikove misije u svetu i kao takvo ima moralni karakter. Ali, ono je i rezultat pesnikove samosvesti i proizvod je pesničkog majstorstva, što znači da ovo pitanje postavlja samo onaj pesnik koji poseduje duboku svest o značaju jezika.
Pesnik sebe doživljava kao srećan ali i koban spoj maternjeg jezika i očeve protivrečne naravi koja se delimično prepoznaje u liku ojkača i gospodina-barabe. Dakle, pitanje porekla sebe kao čoveka i pesnika dobija kod Grujičića svoj odgovor u vidu ovog kompleksnog lika koji podseća na nekog od antičkih polubogova, kada se uzme u obzir njegova muškost i njegovo pesničko nadahnuće. Ali, kako kaže Eliot, tradicija se ne može jednostavno naslediti, ona se mora steći upravo nadahnućem i trudom, a pesma jeste odgovor na pitanje da li smo u tome uspeli. U tom svetlu posmatrano, celokupno delo Nenada Grujičića može se posmatrati kao jedan niz dosezanja tog ideala egzistencije na ovim našim, nimalo gostoljubivim prostorima. A da otac jeste ideal, svedoče i ovi stihovi koji za njega kazuju da je: majstor što kacom svemir obdelava, / ojkač iz Bosne, gospodin baraba. Protivrečnost tog "gospodin baraba" sažeta je i u naslovu jedne od ranijih Grujičićevih zbirki Jadac, jer jadac jeste jedna od "ključnih" kostiju koja podnosi teret života, a upravo ona se lomi na dva nejednaka dela i biva simbol onog poremećaja ravnoteže sa kojim pesnik treba da se izbori. Jer, uskladiti poeziju sa životom nije nimalo lako, uskladiti život u nesavršenom svetu sa težnjom za savršenstvom koje ostvaruje poezija. Ova polarnost nalazi svoj izraz i u neprestanom balansiranju između patetičnog i ironičnog stava prema samom sebi i svetu oko sebe.
Otac i mati, odnosno, "i otac i mati", čine kao suprotnosti jednu savršenu celinu, koja je na mikro-planu ideja skladne patrijarhalne porodice, a na makro-planu jeste sam kosmos, odnosno, čovekova zajednica sa Bogom. Otuda su i pesnik-otac i pesnik-sin paslike Boga Stvoritelja, oni slobodno i stvaralački umnožavaju Božje darove. Majka je ona "na kojoj kuća leži", ona je srce koje održava život porodičnog organizma, temelj opstanka porodice, kao što je maternji jezik temelj pesničkog stvaralaštva. Ona je, kako primećuje Risojević, "tiha i duhovna, u dosluhu sa prirodom", jer taj maternji jezik nasleđujemo rođenjem kao i samu prirodu koja nas okružuje. "I svi pričaju da je najlepše/ kad otac i majka rade zajedno./ Tad je život jak." No, ne iscrpljuje se lik majke samo u ovim simboličkim koordinatama. U datoj životnoj situaciji, vođena prirodnom logikom borbe za opstanak, ona može da bude i kontrapunkt očevoj stvaralačkoj patetici, te se njen glas javlja kao ironijski. U nezaobilaznoj Grujičićevoj pesmi Kaca to se najrečitije ispoljava: "... majka prigovara da i ovaj posao/ pogođen je budzašto.". Taj majstorski posao pravljenja kace, koji prevazilazi zanatsko umeće i, u očima dečaka, budućeg pesnika, izjednačava ga sa umetnošću, taj stvaralački poduhvat sa svim svojim tehničkim i egzistencijalnim teškoćama, jeste u isto vreme i jedan ovozemaljski posao čija se vrednost može i mora izraziti na neki materijalni način. Otuda je majčin ironijski prigovor sasvim realan i dobronameran, on nipošto ne omalovažava očev talenat i trud, već ga, naprotiv, potvrđuje. Stoga je taj prigovor na nivou pesme upravo "ironijski", što ne znači da je na nivou stvarnog događaja "ironičan". U stvari, cela porodica pravi kacu, a reč je o dve kace: o onoj stvarnoj, opipljivoj, i o pesmi "Kaca". I lik majke je, dakle, patetičan, ali na svoj osoben način. Evo stihova koji to svedoče: "Jer što šane smrt, a zapiše ruka,/ samo je majka svetija od toga.". Upravo ovi stihovi povezuju lik majke posredstvom maternjeg jezika kojim pesnik diše i piše sa simbolom otaxbine. "Otaxbina" je neobična reč. Ona kao da u sebi sažima naziv ove zbirke, I otac i mati. Jer, otaxbina je reč ženskog, majčinskog, roda, a njen koren jeste reč muškog roda, "otac". Sećanje na zavičaj i detinjstvo u pesmi Krajina jeste tužbalica koju peva sin-pesnik nad ranjenom otaxbinom slaveći je. Najlepši njeni momenti jesu upravo oni koji su ispevani u duhu narodne poezije: "Tica Banija", "Lika srna", "medved Kordun", "sestra Banja Luka"...
Kada bismo morali da se izjasnimo koji je od ova dva lika u kvantitativnom pogledu dominantniji, odlučili bismo se bez dvoumljenja za lik oca. Zar to nije njegova uloga i u porodici, dakle, izvan sveta umetnosti, u samom životu? Prirodnom se čini pesnikova identifikacija sa roditeljem koji je istog pola. Kao posledica toga, lik oca je predstavljen kao bogatiji, višeslojniji.
Posebno mesto u knjizi zauzima ciklus Žabar, neobičn upravo zbog ironijske vizure kroz koju se ovaj put predstavlja otac. Posmatrajmo ovako, iz patrijarhalnog miljea u kome otac živi: on, majstor i ojkač, gazda u kući, skuplja neke tamo bedne krastave žabe. Ponižavajuće, da, ali gledano zdravorazumskim i kratkovidim očima. Kao prvo, otac je žabar iz nužde, da bi prehranio porodicu, i nema sumnje o tome da se on žrtvuje. On je glava porodice i u dobru i u zlu. Drugo, i tom poslu on pristupa majstorski, znalački i stvaralački: uzima ih "kao krofne sa tacne", imenuje ih: "travnjača, vremenjača, baburača", a njegov duh, nakon nesrećne pogibije, diriguje nevidljivim horom žaba. Zaključili smo da je ocu bilo lakše da zapreti svaskom onom ko bi i pomislio da mu se naruga, nego da mu uzalud tumači jezik prirode i poezije i da mu se jada na oskudicu koja neretko prati mnoge čestite porodice.
Lik oca-žabara crpi svoju snagu upravo zbog te svoje neobične podvojenosti, a na književnom planu on predstavlja savršen primer već pomenutog stvaralačkog "oneobičavanja". Poslednji stihovi ovog ciklusa govore o "pesmi nad pesmama" kao o jedinstvenom višeglasju u kom učestvuje sama priroda (ironijski, kao kreket žaba), zatim otac-ojkač i, na kraju, sin-pesnik koji svemu daje završni ton i svemu otkriva smisao.
A završni stihovi ove zbirke pesama glase: "O, za tim danima nove pesme vape!". Prizivajući, ponekad bolno, ponekad radosno, te stare dane rajskog detinjstva, nove pesme ih ujedno i oživotvoruju. Čine ih večnim same sobom i objavljuju, kao što je u predgovoru napisano, pobedu pravog pesnika.

Ako umetnost treba da bude kao ogledalo, onda u ovom slučaju imamo posla sa duplom slikom sveta. Jedna je lična, veoma lična, u kojoj pesma kipti od siline strasti, ejdetskih slika i uspomena, a na drugoj je ona mitska, arhetipska, u kojoj je bografija jednog kraja – Bosanske krajine. Te džilit-slike Grujičić saopštava raspojasano i raskošno, inadžijski i dečački naivno. Ne prezajući da se otvori do kraja, do poslednjeg, Grujičić poeziju uzima kao alfu i omegu svega, a oblike pesničkog kazivanja kao govor matrice u koje, ne bez majstorstva, zna da zatvori pesnički dožiljaj. Posebno umeće on će pokazati u negovanju soneta.
Sonet njegovu pesmu drži na okupu, ne dâ joj da se raspe i u njemu je Grujičić najkoncizniji i pesnik tačnih stihova. Time nastaje indiskretnost i lakoća pevanja, a čvrsta forma ne dozvoljava rasap materije. U svakom slučaju, Grujičić je pesnik koji snažno ide svojom stazom i onda kada je ona suviše uska i popločana oštrim kamenjem.